Izložba "Antun Babić Iz opusa"

Autor izložbe: mr. sc. Daniel Zec

Kipar Antun Babić veliko je ime hrvatskog kiparstva te neupitno najznačajnija živuća likovna institucija ovih prostora. (Vlastimir Kusik)

O UMJETNIKU
Antun Babić rođen je 30. siječnja 1931. u Bijeljini. Nakon djetinjstva provedenog u Sarajevu i Brčkom, u ratnim prilikama u jesen 1944. dolazi s obitelji u Vinkovce. Na vinkovačkoj Gimnaziji maturirao je 1950., a 1951. godine upisao je studij kiparstva na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Zbog bolesti prekida studij, te 1953. ponovno upisuje prvu godinu. Kao student kiparstva 1954. fakultativno upisuje grafiku. Profesori su mu Ljubo Babić, Grga Antunac, Krsto Hegedušić, Hrvoje Melkus, Matko Peić. Diplomirao je 1958. u kiparskoj klasi profesora Vanje Radauša.
Nakon završenog studija vratio se u Vinkovce, gdje od tada stalno živi, razvivši zapaženu umjetničku, pedagošku i kulturnu djelatnost. U Vinkovcima je dvanaest godina predavao likovni odgoj na osnovnoj školi, afirmiravši se kao likovni pedagog. Od 1970. do 1978.  radio je kao prosvjetni savjetnik za likovni odgoj u regionalnom Prosvjetno-pedagoškom zavodu; organizira razna stručna usavršavanja i priređuje izložbe dječjeg likovnog stvaralaštva. Kao stipendist boravi 1970. u Londonu, gdje je tijekom mjesec dana nastao ciklus Londonskih crteža. Godine 1978. počeo je predavati na Pedagoškom fakultetu u Osijeku (kasnije Visoka učiteljska škola), na kojoj je umirovljen u zvanju redovnog profesora 1999. godine. Od 1998. do 2003. godine vodio je Likovnu radionicu Dječjeg doma Sv. Ana (Vinkovci, Supetar), koncipirao je i vodio Kiparsku radionicu Zemlja u Vinkovcima (2003. – 2008.), osnovao je i vodio Grupu 1999. Vinkovci od 1999. do 2012. godine.
Izlagati je počeo 1950. godine, a prvu samostalnu izložbu imao je 1959. u Gradskoj knjižnici u Vinkovcima. Tijekom šest i pol desetljeća umjetničkog stvaranja u skulpturi, grafici, crtežu i medaljerstvu izlagao je na pedesetak samostalnih i oko dvije stotine i osamdeset skupnih izložbi u Hrvatskoj i inozemstvu.
Autor je nekoliko grafičkih mapa, uglavnom u vlastitoj nakladi: 9 linoreza (1974.), Ljudi s daskama (1977.), Književnici (1978.), Propast Tajgrada (1982.), Izbjeglice (1983.), Bestijarij (1987.), bibliofilsko izdanje pjesničko-grafičke mape Zlatko Tomičić: Četvrtoga ne razumijem / Antun Babić: Linorezi (1996.), te bibliofilsko izdanje Propast Tajgrada (2015.).
Izveo je nekoliko spomenika i skulptura u javnim i sakralnim prostorima: Dječak i Sunce u Osijeku i Andrijaševcima, Magna Mater u Krapini (1976.), Veliki jahač i Glava u Kikindi (1986.), Uplašena djevojčica – Spomenik djeci stradaloj u Domovinskom ratu u Slavonskom Brodu (2000.) i dr.
Antun Babić u kiparstvu najčešće koristi tehniku terakote, a u grafici linoreza. Kroz cijelo vrijeme svog djelovanja posebnu pozornost posvećuje crtežu, koji nekad kombinira s akvarelom. Osnovna tema mu je ljudski lik, koji dobiva mitska i bezvremenska svojstva, često prožeta humorom, ali i tragikom ljudske egzistencije.
Za svoje umjetničko stvaralaštvo primio je više priznanja i nagrada na nacionalnoj i regionalnoj razini, a 1997. odlikovan je Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića.
Djela Antuna Babića nalaze se u Gradskom muzeju Vinkovci, Gradskom muzeju Vukovar, Muzeju likovnih umjetnosti u Osijeku, Galeriji Branko Ružić u Slavonskom Brodu, Modernoj galeriji, Zagreb, Gliptoteci HAZU i Kabinetu Grafike HAZU u Zagrebu, Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu, Galeriji Krsto Hegedušić u Petrinji, Franjevačkoj galeriji u Širokom brijegu te u privatnim zbirkama.


ODLOMCI IZ PREDGOVORA U KATALOGU IZLOŽBE (DANIEL ZEC).
Izložba uključuje skulpture i grafike Antuna Babića – djela iz zbirke Gradskog muzeja Vinkovci, koji danas raspolaže s relevantnim i reprezentativnim primjerima Babićeva stvaralaštva: dovoljno za jedan opsežan i zaokružen prikaz bogatog opusa ovoga umjetnika.  
Izborom reprezentativnih umjetnikovih ostvarenja u konciznom retrospektivnom pregledu od 50-ih godina 20. stoljeća sve do recentnih radova, ova monografska izložba – kao nepretenciozna prolegomena nekoj budućoj, velikoj retrospektivi – nastoji revidirati veliki i renomirani opus važnoga protagonista hrvatske likovne umjetnosti druge polovice 20. stoljeća, iznoseći neke njegove najznačajnije i najosebujnije umjetničke isječke. Ovom izložbom rekapitulira se Babićev opus, no u prvom se planu, koncepcijski, postavom i kvantitativno, nalazi njegova kiparska dionica. Skulptura je pritom združena s grafikom i crtežom (u reduciranom obliku), kao neraskidivim segmentima cjeline toga opusa.
Ovom izložbom željelo se (još jednom) odati priznanje opusu Antuna Babića, jednako kao što se kulturnoj zajednici nastojalo podastrijeti dugotrajni i plodotvorni rad umjetnika čiji je opus svojom vrijednošću još odavno nadrastao regionalne okvire, svrstavajući se među važna mjesta nacionalne likovne baštine.
Genius loci hrvatskoga nizozemlja Panonije – iskonski i mitski govor zemlje u Babićevu stvaralaštvu, važan je za dekripciju semantičkoga polja i iščitavanje poetsko-tematskoga koda misaonih i osjećajnih izvorišta njegove umjetnosti. Kroz likovno-kritički diskurs na to su upozoravali mnogi likovni kritičari i interpreti Babićeva djela. Može li se panonskosardonična poetika njegova djela, od tematsko-motivske strukture, specifične ikonografije i autentične morfologije pa do, konačno, same tvarne supstance njegove kiparske dionice, teorijski priključiti fenomenu panonizma? Odgovor nam daje interdisciplinarni esej Gorana Rema i Sanje Jukić, napisan uz katalog ove izložbe.  
(…)
Babićev prinos ispravno je vrednovan već onda kada je u svom najplodnijem periodu podastrt uvidu likovnokritičke optike. Ova izložba još je jedna potvrda visoke vrijednosti njegova umjetničkog djela.  
D. Zec



ODLOMAK IZ TEKSTA U KATALOGU IZLOŽBE (AUTORI dr.sc. GORAN REM I dr. sc. SANJA JUKIĆ)
 (…) Podsjetiti je, kako Adrian Stokes veli: …mi smo u dodiru s procesom, za koji se čini da se događa  pred našim očima. Ovaj podsjet uvodi napokon do konstatacije kako smo pred Babićevim opusom povlaštenici performativnoga procesa, onoga koji je i Ive Šimat Banov uočio – u prvome redu u skulpturi – kao alternativnome proizvoditelju našega svijeta u nešto neumnoživo i puno zahtjevnosti zvane riječima hrvatskoga pjesničkog velikana Josipa Severa – u stihovima kojima se obraća Tinu Ujeviću – Gustom Istinom. Augustine – ti si gusta istina, veli Sever, a spram Antuna nije sada ići parafrazom, nego tim baš takvim citatom. Babić je zaslužio da ga se prikazno uokviri stihovima spomenutih velikana. Gusta Istina.

Goran Rem i Sanja Jukić